poezija...

Evo i mene, citatelji moji dragi... ispricavam se sto se ne javljah ovih par dana... sila prilika... no vazno je da sam opet sa vama... stoga, nastavljamo...
*****************************************************



Topla je i svijetla rijec "ljeto"
Kod svake list je, poput malog uha,
Treperec sluso strah tvog budnog duha,
Sto drhtase u sumi blizu grada
U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
Topla je i svijetla rijec "ljeto".

Svaki list je znao izrec "jesen",
Kada bi tiho pado vlazan rujan
Ko tvoja usna; mekan, jedva cujan;
Tvoj duh bi presto na sum da treperi
Sapcuci liscu: mek nam krevet steri!
Svaki list je znao izrec "jesen"

A sad lisce ne sapce, nit slusa:
U krovistu sad nase male sume
Blijedi se snijeg i ulazi u me
Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo
I jesen bjese, kada tvoje tijelo
Bijelilo se, toplo kao dusa.


Ivan Goran Kovacic
¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨


Na dragoj lezi mjesecina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrcina.

I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi nociva
U srcu; mraku sviju tmina.

I tako draga u snu bludi,
Pa, cini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora njezno rudi,

Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjedje digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne.


Ivan Goran Kovacic
¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨


Moj prijatelju, mene više nema.
Al' nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita - u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al' zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.


Dobriša Cesarić