utorak, 24.05.2005.
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć? Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi Poginut ću noćas i za dragom poć. Ljubav nije sreća!Znaš li kad mi reče? Ljubav, to je rana, i ta rana peče, Ljubav boli, boli, kao život boli, Teško, teško onom koji jako voli. Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali muči samo kad sam sâm ko kamen. Antun Gustav Matos ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  Starinska ura na ormaru spava. Kazaljke njene vec se rdjom zute. Umorna lampa tiho ocrtava prostore uske, samotnicke pute. Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute umorne oci. Noc je. Topla. Plava. Tako je tesko, kada stvari sute i kad se mijenja proslost, san i java. Pa gasim staru lampu, sklapam oci. Nitko mi nece u posjete doci, ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena. Naslonim glavu na krilo samoci i slusam zvizduk vlakova u noci. - O gdje si sada, gdje si, Bezimena? Gustav Krklec |
